ne mogu ostati smirena
Profesorica nam je rekla da su i blogovi knjizevnost, a knjizevnost je umjetnost, a moj zivot je umjetnost. Mislila sam da je svijet bez ljubavi nemoguc,da je ne ljubiti gore od ne postojati, ali sada shvacam da je voljti za budale. Ja ne zelim biti takva budala, zeljela bih zivjeti, po svim svojim uvjerenima, ali kako ? Padnem na dno, pokusam se dici, i stvarno se dignem ali mi dusa propada, ne znma kako je to moguce ali moguce je. Gusi me neki osjecaj samoce, osjecaj koji me uvijek pratio, ja ne zelim protiv njega, s kojim pravom kad nju voli, ne kad je zaljubljen u nju. Ne znam ni sama sta pisem.Zelim jednom u zivotu biti zaljubljena, ne onako kao obicno, nego cisto, andjeoski, zelim zrtvovati sve zbog njega, i HOĆU !
Svaka moja riječ samo je jedan jecaj u tišini, u pustinji koju nazivamo snovima, tako prazno.... Ljubav u mom a i u životu mnogih drugih predstavlja mnogo, ljubav je sve, proizvod smo ljubavi, ponekad samo strasti... Ali zbunjuju me te misli jednoga muškarca, kojeg očigledno voliš, on to isto tvrdi ali kako da znaš da nisi samo u klopci koju nazivamo strast i da ćeš kadtad izbljedjeti, poput stare slike ili riječi koje postupno zaboravljaš... Nikad neću moći reći da me voli, jer znam, ne voli me, samo mu nedostaju moje suze, nedostaje mu moja bol kojom se hrani, ali ja se i dalje ne predajem u borbi nazvanom ljubavlju,,, Jednog dana će naći ljepšu - znam, pametniju - možda ali sigurno ne jedinstveniju,,, jer jedno sigurno znam, moja bol je ta koja ga oživljava, moje misli su te koje mu omogućuju da žive, moj stav je taj što mu budi strast... znam, nikad me neće voljeti, ali bez mene neće znati postajati.... 
What would you do if your reason for being didn't want you anymore.? Would you still risk everything to save them??
Ne znam šta me uopće navelo da nešto napišem na svoj blog, vjerovatno puka dosada, a ne znam ni što bi drugo moglo biti... ako nastavim pisati dalje o svome životu, vama, dragi čitatelji, neće biti zanimljivo, jer i sama znam kako i ne prestavlja neku super zanimaciju čitanje života drugih ljudi... s toga ću samo ostaviti jednu indijansku pjesmu, i neku sliku da ako vam se svidi da je možete skinuti =) .... 
Prošlo je veoma mogo vremena otkako nisam pisala,. Došao je trenutak kada bih željela iznjeti nešto loše iz sebe i nastaviti dalje, koračajući uzdignute glave ne obazirući se na tugu koja me prati kao starica koja prodaje karanfile u restoranu, ako joj obratiš i malo pozornosti ona te se neće kaniti dok ti ne proda sve karamfile, a nikad ne zaboravlja svoje stare mušterije.... Moj život nije nešto buran, prate me kojekakve nedaće koje zahvaćaju svakoga... Mogla bih reći da opet volim ali strah proždire moju dušu, polako, krvoločno, poput same ljubavi.... Teško je imati povjerenje u nekoga tko te povrijedio do krajnih granica, , , Nije baš da imam neku osobitu inspiraciju večeras, samo kratim ove tako vrijedne sate, sate bez njega pokraj mene ostavljene da patim,,, I nadam se da ne bježite od ljubavi, dragi čitatelju, očekujte je raširenih ruku da joj odmah prionete u zagrljaj, jer bolje je voljeti i biti sretan, ma koliko dugo, vrijeme nije važno i da na kraju patite, to se uvijek dogodi, nego da bježite od same ljubavi, bojeći se te patnje na kraju ne shvaćajući da tek tako patite, ne sjećajući se onog trenutka '' volio/voljela sam, i nikad nisam bio/la više sretan/a'' .... ..... .... . ... 
Odavno me neka rečenica nije više rastužila od ove gore navedene.... Jer zapravo je i tako, želimo da saznamo istinu želimo da znamo na čemu smo odnosno gdje smo, a kad dobijemo tu istinu ona nam donese bol, nešto potpuno drukčije od onoga što smo očekivali, a k tome nas još usmjeri na neki put bez smjera, totalno se izgubimo... uvijek kada je riječi o istini sjetim se onoga trenutka kada sam zapravo odlučila otvoriti ovaj blog, koji služi da izbacim sve loše iz sebe, zato ću opet ispričati svoju priču, nek zauvijek krasi moje noćne more... Bilo je to prije otprilike godinu i 3-4 mjeseca kad me prvi put poljubio, nije bilo neke mudrosti prije toga niti nekih sastanaka niti smo se poznavali od ranog djetinjstva ali svejedno sam znala da ima nešto u njemu, nešto što drugi nemaju, ahh da svi će to reći za svoga... teško ga je nazvati mojim...i tako te večeri 01.06.2007. godine mi prohodamo, što da kažem osim da sam ga tim prvim poljupcem zavoljela, nakon toga voljeh ga još više, a svakim dahom moja ljubav bivala je veća, on to nije primjećivao... zapravo, kad bolje zamislim jest, primjetio je, iskoristio je to... Šta da kažem, govorio je da me voli, da ljubav njegova nema granica, moje srce je raslo svakom njegovom rječju, svaki njegov dah povećavao je tu ljubav, ljubav koju sam smatrala savršenom, čistom. Ulio je neki osjećaj u meni, neki osjećaj da sam voljena, a sama sam voljela, smatrala sam da ništa ne može razrušiti našu ljubav, smijala sam se ovakvim pričama poput ove ili nekim nepotrebnim savjetima kako sam tada mislila, to je bilo ne tako davno... Sve me to jednako boli kao onoga dana kad sam zadobila prvu ranu... I tako je prošlo godinu dana otkako smo skupa, svi znaju koliko sam ga voljela, govorila sam da ću umrijeti bez njega, da neću moći disati da ću se ugušiti u suzama... Onda 07.06.2008. godine na njegov rođendan koji je bio u subotu odnosno dan prije, srce mi je stalo. Trebala sam te večeri u petak izaći s njim vani, ali rekao je da ne može, tako da sam izašla sa svojim prijateljicama, šetajući korzom on s nekom curom, prijateljica mu je to znam, ali rekao je da ne može vani, plakala sam, srce mi se slamalo. Došavši kući nisam mu odgovarala na poruke, na početku, a nakon toga je poslao da je gotovo, jednostavno tako iz čista mira, nakon što mi je rakao sto puta da me voli nakon svega onoga. Pitala sam ga zašto rekao mi je da me nikad nije volio, NIKAD.... Moje srce je po prvi put puklo jer ga jako voljelo... jer ga jako voli....sutra uvečer u gradu pitao me da se pomirimo nakon sve patnje toga dana i nakon grozota što mi je pisao u porukama te večeri, a moje srce je odlučilo da mu oprosti... Nakon mjesec dana ista stvar, rekao je da me nikad nije volio ali ovaj put licem u lice, srce mi se drugi put razlomilo... Iste te večeri nazvao me na mobitel, plakao te ponavljao kako me voli, moje srce mu odlučilo po drugi put oprostiti.... Nakon toga tjedan dana treći prekid, sviđala mu se druga.... Rekao da me nikad nije volio.... Mjesec dana poslije izrizo se zbog mene.... 
Ne uvidjevši ni najmanju mogućnost da ću se izvući iz sranja u kakva sam se uvukla i upasti u još dublje emocijonalne probleme to se naprosto dogodilo. Što bi drugo mogla raditi 16-ogodišnja djevojka koja je za cilj svoga postojanja postavila ljubav i bogatstvo koji nikako ne idu zajedno. Gledajući druge ljude oko sebe ne prepoznajem ni ona poznata lica, pa kako to? Ne krivim njih, nisu oni drukčiji samo se ja s vremenom mijenjam, kolutam očima kad mi je dosadno umjesto da pomno pratim praveći se da me zanima... Idealan je onaj dan u kojem propadne svaki sat u školi, ono kad znaš imaš predmet kod Sajme, a ono nje nema pa odeš na fuku u lennon... Onda evo vratim se u stvarnost, obratim pozornost na gore navedeno i zapitam se kad je meni to ljubav i bogatstvo bilo važno, ma nikad ovo drugo, a ovo prvo mogu samo da kažem jako jako... I evo sad buljim u onu plavu crtu dolje i pitam se zašto mi je msn upaljen kad sam stavila da me nitko ne vidi? Ma čudni smo mi ljudi, ali smo ljudi i ljudi smo da... I ne znam kakva je povezanost ove gore poruke sa ovim što pišem, zapravo je i nema, ali eto Marquez je Marquez, o da ono volim te, hmm svi ljudi koji bi to trebali znati znaju s moje strane, ne sekiram se za sebe, nikad zapravo i nisam bila važna,,, KizZy ...,,, 
Teško je to kad izgubiš nekoga u životu, taj gubitak nije uvijek usko povezan sa smrću, ovaj gubitaj je duševan. Često kada promatram ljude u svojoj okolini osjećam kako sam drukčija, ne dopirem u njihov svijet. Uvijek sam osjećala nešto što nikad nisam znala opisati, ne tražim da mi pomognete, samo tražim da me shvatite. Osjećam neki mrak u sebi, nije onaj mrak koji potiče na samoubojstvo ili slično, to je nešto drugo, neki nedostatak, nešto što me progoni. Iz noći u noć moje lice prekriveno suzama, nitko nije svjestan, nitko ne zna što sam, ne znam gdje pripadam, Ahh da mi je vratiti bar jedan dan one neponovljive sreće. Poželim da mogu odletjeti, da zaboravim sve brige, da stvorim nešto što će se nazivati vlastitim identitetom, nitko ne zna kako je biti... ja.... Jer nešto nedostaje duboko, duboko u mom srcu... 
Nagle promjene raspoloženja prate me ovih dana, sve moje misli poput vjetra koji dolazi tako brzo kao što i odlazi.... Svaka misao prati drugu misao... Ne znam više šta je istina, a šta iluzija, kao u nekom labirintu tragam za izlazom, ali svaki put iznova završim u središtu toga nemogućeg puta vraćajući brigu prošloga dana.., zapitam se tada, gdje je izlaz i da li uopće postoji za osobu izgubljenu poput mene, u tami ,,, sama,,, Uvijek je bilo da je ljubav najvažnija, još uvijek sumnjam u te riječi, jer kako je moguće da udaljenost uništi ljubav, koja kako kažu ne poznaje granice... Svaki dan se iznova razočaram...Često razmišljam o njemu, često budem s njim, moja prva ljubav, svaka misao je on... svaka misao je ona, e da barem zna koliko me sve boli, sve ovo je neshvatljivo, uvijek govori kao me voli ali u dubini svoga srca osjećam neku prazninu, prazninu koju mi je on nanio, on koji se uvijek iznova vraća i uvijek iz početka odlazi... Zahvaljivam Bogu što ga nisam izgubila, jer znači mi mnogo i puno više, neka mi oproste ali ne mogu da ga zaboravim... Sinoć sam razmišljala o večeri prošlog ljeta, još uvijek osjećam miris one noći. Proveli smo je setajući po groblju, iako se nevrijeme spuštalo, a i jezivi grobovi nisu ni malo manje bili blagi prema nama odlučili smo i dalje ostati, šetati po tom poprilično strašnom ali iako nevjerovatno romantičnom mjestu, bar za curu poput mene. Noć je potpuno pala, mjesec se jedva vidio iza oblaka te odjednom vjetar je počeo da njiše grane, nebo je počelo da blješti kao kad kakav fotograf želi otkriti čari noći... Kapija počela da škripi, vjerovatno duhovi koji upozoravaju na toplu ni malo milosrdnu kišu koja slijedi, i odjednom prolom oblaka. Željela sam ostati još malo u njegovom zagrljaju, s negovim usnama na mojim usnama, ali duhovi groblja, probudili su se te počeli pjevati svoju pjesmu osvještivši nas situacije u kojoj se nalazimo... Još uvijek u polutami sjećam se njegovih riječi ' volim te ' .... možda je sve bila iluzija.... 
Go ahead as you waste your days with thinking
Svojim mislima stvorih mit o tebi..
Odjednom kao da se nešto prelomilo u meni, kao da je dio u meni davno izgubljen isplovio gore... Ne znam šta je to, možda samo bol ili je to ipak nešto dublje, jače čak i od same patnje... Njegove oči, daleko je bio od nje... Sva ostrva nade odavno su potonula, nije više bilo spasa, zar su sve ljubavi tužne, pitala se na kraju. Riječi nisu potrebne, sve se vidi u očima, ali kako da ih vidi kada su miljama daleko, pripadale su drugoj, njegove oči, njegovo srce, pripadao je drugoj... Pripadala je drugom... Daleko su bila njihova srca, daleko njihova tjela, kako da ponovo vidi njegove oči kada su se gubile u njoj ??? 
Samo jedna ljubav je prava... Samo jedna je Prava ljubav! 
Malo ću prestati pisati o svojim osobnim doživljajima i osjećajima... Imam jednu preljepu pjesmu, napisana je na papiru dao mi ju je sinoć onaj isti prijatelj koji mi je ranije napisao onu pjesmu, uglavnom, sjajno piše... Možda se i ja iskušam... Do sutra, ljubim... I da, ja sam voljena, a voljela sam nekoć, sad mogu umrijeti, meni je to dovoljno... 
Ovo je još jedan od onih mojih depresivnih dana, ne mogu vjerovati koliko sam samo bila snažna sinoć... Pusto je ovo mjesto od kojeg svi odlaze... Da Tears bio si u pravu, veoma me dobro znaš, ono jučer nisam bila ja, da samo sam izgubljena djevojka u potrazi za ljubavi, ali svi koji su mi dragi povrijede me, kao i ti... Ne, nisi ti kriv, ne nisam ni ja, jednostavno tako je sudbina htjela, dva različita puta, isti cilj...Ljubav sam nazvala krivim imenom... Ovo večeras je bila katastrofa iako sam samo pričala sa onim, krive osobe me vidjele s njim i naravno šta nakon toga slijedi, priče priče i priče, a samo izašli popričati prijateljski jer on odlazi sutra... Nema veze, u svemu ispadam najgora, iako, da me barem netko poznaje, da mi bar netko može pomoći izaći iz ove vječne tame... sreća je tako daleko za mene, neki cilj nedohvatljivi... Suze na mom licu,,, srce mi se lomi.... da me barem uzme k sebi, da barem nestanem...
Jebe mi se za svakoga, nema šale sa ovom curom jer je preuzela sve u svoje ruke ( ne baš sve xD ) ... Čitam tako ja Antikrista od Nietscheta i ne nisam izgubila vjeru u Boga već sam dobila želju za moć,,, Nitko ne može uspjeti u životu ako ne bude težio za onim najvišim pa makar pao na putu prema uspjehu mora se dići nastaviti težiti i dalje, uspjet će... Uspjet ću, ne kažem da ću odmah sada ostvariti svoj cilj, neka polako to dolazi, s vremenom ... =) huh moja draga filozofija, ljubav moga života, nitko ti nije ravan,,, a ni meni... hihihihihihii jesam umišljena, ali ne nisam, samo postajem snažna, ne želim da ljudi više gaze po meni, odbacivaju me kad žele te vraćaju s potrebom, ne želim više biti ostatak, bit ću cjelina.., učinit ću svijet drukčijim, ne sumnjajte u to, jednog dana, obećajem sama sebi... Ljubav boli, ali bez nje ne možemo... 
Nije mi padao nikakav drugi naziv za ovaj post na pamet =D ... inače to je naziv knjige koju trenutno čitam, od voljenog mi Marqueza, koji je kao što valjda znate toliko volio pisanje da su ga prozvali ludim te ga zatvorili da ne bi mogao pisati ali usprkos tome on je razrezao svoju ruku te svojom krvlju pisao po zidu svoga zatvora razne priče... Huh, ma knjiga i nije nešto što sam ja očekivala iako tek nakon pročitanih negdje 100 strana... Ma dosta o knjizi... iako još nešto :
Imam neobičnu želju da nešto napišem, moje misli teku poput vode nošene teškom olujom,,, Teško mi se oduprijeti osjećajima iako i dalje znam prava stvar je učinjena... Krenem koračati dalje putem neke sreće, tek što krenem tuga mi spriječi put, pokušam dalje no i dalje me drži, kao da se izvlačim iz prostora potpune tame u kojem zvijeri razaraju moje tijelo, neobično težak cilj, ali uvijek uspijem koliko puta ću još biti zarobljena koliko li ću se puta još uspjeti izvući bez ijedne ogrebotine na svome tijelu ali zato u duši,,, na srcu,,, previše je rana..... Neobično, zašto baš ja, ta koja je bila dobra prema svima... uhh =( prestat ću pisati depresivne stvari... da nastavim o svom životu... Hmm danas je nedjelja, da, ovaj aha,,, u petak sam ostala do 4.30 vani ako ne i više, naravno to moji roditelji nikad ne bi dopustili svojoj 16-ogodišnjoj kćeri, ali hihihihihi ma kad već ne znaju =D uglavnom pobjegla sam iz kuće, i to zbog svog bivšeg, onog koji me povrijedio užasno ali eto, ljubavne rane može izlječiti samo osoba koja ih je zadala,,, i to je ustvari bilo jedino zanimljivo u petak, ili je to pak bila subota... ma kako god.. Hmmm šta je bilo sinoć, ah da, svirka u lennonu, onako fino je bilo nije da nešto extra sviraju ali opet. Čak sam bila i sa ma spomenut ću mu ime - prezime, bila sam sa Romićem, onako ok je momak, imamo previše toga zajedničkog, čak bih mogla reći da je on ja u muškoj verziji xD morali smo sinoć nešto raspraviti, to smo i učinili, ono čisto smo samo pričali, ovaj put, prošli nije bio baš takav, čak smo došli do zanimljivog zaključka, odnosno ženske se uvijek pale na one loše tipove čak će s nekim iako znaju da nisu vjerni i da ih žele samo iskoristiti tj nisu sve takve ali eto većina, i odbijaju one koji su stvarno dobri prema njima, oni koji bi učinili sve za nju, i kako toga dobrog odbiju ti dobri postaju također zli i to je lančana reakcija i zato su svi muškarci gadovi xD uhh joj =D jbt ... isto tako sam ja odbila romića, iako on nije baš najbolji ali izgleda da bi puno učinio za mene,. Ma šta ja znam uopće, i poslije sam pričala sa ma njegovo prezime neću spominjati uglavnom lik je drama kako god pogledaš, dao mi je super savjete, stvarno drama lik da opet kažem... Eto, žao mi je što imam ovakav život, jer onaj tko mi se sviđa je zauzet i sama sam ga otjerala, ma nisam ustvari samo je stvar što voli drugu... Život ide dalje, ja se još ne predajem.... <3 Volim vas sviju <3
Joj cijelo ovo jebeno vrijeme slušam Balaševića, ahh kako ga voliiiiiiiiiiiiiiiim =) =) I odlučila sam dosta depresije, mislim drama mi se sviđa lik, ali odluka je bila na njemu i ispravno je postupio to sigurno... Nekoga je morao povrijediti a ja znam da ću to proživjeti, možda ipak jednog dana, nikad ne znaš... Nadam se... I tu je još on, osoba koju sam voljela svim srcem, čini užasne stvari zbog mene, čak je izrezao moje ime na svoju ruku, što nije nikakav dokaz ljubavi ali eto kaže da mu je bilo lakše kad je to činio, ne znam šta da kažem... I željela bih reći svima koji su se rezali ili koji će doći u tu situaciju, a svi će doći jednom, uglavnom želim reći da ako to činite zbog kao neke ljubavi nemojte to činiti jer to nije nikakav dokaz ljubavi, naprotiv to je samo dokaz slabosti, ako zaista volite nekoga nemojte to činiti jer će se osoba zbog koje to činite osjećati samo kao posljednje govno i smatrat će se lošim. Vjerovatno će vam se vratiti, zavisi koliko je jaka ta osoba, jer će se okriviti i uvijek plašiti da se vi ne ubijete ili opet ne ozljedite, u izvjesnom trenutku pomislit će da vas voli, ali morate znati da vas ne voli, jer nikad ne bi otišao da vas voli... To je samo trenutak slabosti, promislite prije nego što uzmete nož ili žilet u svoje ruke, kako bi se vi osjećali da to netko čini zbog vas? Ako ste se već odlučili ozljediti to činite tako da osobu koju volite štitite svojim životom, čak i ako vam se ne vrati pobrinite se da bude sretan ili sretna to je dokaz ljubavi, željeti sreću onome koga volite žrtvujući svoju vlastitu sreću.... Volim što živim ovaj život, pun patnje za mene sreće za njih, ima li išta ljepše nego vidjeti kako se tvoja voljena osoba smije? Nema,,,, bar za mene, Bog mi je podario ljubav, ljubav prema drugima, a tek onda prema sebi... 
Odlučila sam se prepustiti staroj ja, iako znam da će biti gorak kraj... Ne moguće je nalaziti se na ovome mjestu, ovo nije moguće, ne znam tko sam, možda nikad i ne saznam... Ne znam koliko vremena još imam svaki dan može biti zadnji. Prokleta ja bila i sve vezano uz mene, jer voljeti sam nekoć znala sada samo sjena zaborava... Žao mi je što sam povrijedila ove koje sam povrijedila, nadam se da će moje drugo ja sve ispraviti koliko god se zadržavalo na ovome mjestu... Nema ljeka za bolestan um,,, a svi znaju tko sam bila, tko ću opet biti... žao mi je ... oprostite... želim da zaspem... 
Dok mi lice lome vjetrovi i lišće, polako odustajem NE MOGU VIŠE, na kraju ostavit ću samo tijelo.. tijelo napokon sretno... bijelo...
Tko je bio taj koji je ljubav prozvao imenom ljubavi? Zar ne bi bilo bolje da ju je nazvao umiranjem, kad ljubiti uistinu znači i umrijeti...
Mislim da sam ajme zaljubljena... 
Dovoljno su zajedno proživjeli kako bi shvatili da je ljubav uvijek ljubav, bilo gdje i bilo kad, tim gušća što je bliža smrti...
Srce me puno boli =( ahh ne znam, sve ono sinoć, boli... Trebala bih se početi navikavati na bol, ali ova bol je neusporediva sa bilo kojom drugom, jer nanjela mi ju je frendica, ali nema veze... Preživjet ću, iako se bojim da ću se pretvoriti u osobu koja ne želim biti... Sve me ovo ubija, sve... Još ovo stanje s njim, naravno, ne želi nju povrijediti, da ne želi nju povrijediti, nju... Mislim da je vrijeme da počnem, sa svojojm pričom.... ali šta da napišem u toj priči osim da me bol razara otkako znam za sebe... Svaki dan prati nova patnja... Jednostavno želim zatvoriti oči na neko duže vrijeme i biti zarobljena daleko od sviju daleko čak i od sebe same. Šta da učinim? Ne znam, ponekad me tješi pomisao da ipak nisam najlošija nit najgora osoba na ovome svijetu, ali kako da znam da to neću jednoga dana i postati... Čini se kao da ću se opet zatvoriti, da neću dati nikome više blizu sebe, to bih valjda trebala i učiniti, ne bi bar bilo bola... Ili bi me opet pronašla? 
Mislim da mi je previše stalo do njega, ne znam šta da radim, ne znam da li je ovo ljubav, ma ne znam uopće šta mi je, bolje da prestanem sa ovim riječima... Samo se molim Bogu da mi pomogne,da se ne zaljubim previše... ahh,,,, =( 
Ali kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
''Prošlost! Sa njom ne možemo ništa početi. Ona nas pritišće. I ono što je dobro bilo, moramo početi iznova, ne možemo natrag... '' /Vrijeme života i vrijeme smrti/
Kako da vam ovo objasnim, stanje neobjašnjive sreće ili pak tuge? Kako da kažem da sam omamljena i najmanjim njegovim pokretom, kako da shvatite kad mene i njega uopće ne poznajete, kako da se prepustite ovoj priči kojoj početak još nije započet, a kraj je tako blizu...? Kako uopće da znam što se događa u meni kad uopće ne znam tko sam... Na otoku tuge bijahu zarobljena, potpuno sama, izlaz je bio daleko, ne, izlaz za mene kao da nije postojao u tom trenutku... Neobičnu igru sudbina igra, pomalo tužnu za curu poput mene, zar sam se morala zaljubiti tako rano??? Činio se kao netko neosvojiv, nemoguć za curu poput mene, nikad nisam znala šta je to tako privlačno na meni, ipak sam samo osjetljiva cura, sklona porazu iako težim pobjedi... Remark je jednom rekao da kada čovjek nekoga voli da se javljaju mnoge vrste strahova za koje ranije nije ni znao.., ne želim se opet bojati, ne želim da me opet povrijede, ali kasno je, već je osvojio moje misli, već je osvojio dio mene, samo je pitanje kada će se moje srce predati i otići k njemu... Bojim se... Jebeno se bojim, ne želim opet patiti...
When it seems like the world around you's breaking 
On dolazi u moje snove samo da opet moze otići, da me podsjeti koliko ga volim i koliko mi znači. Mozda zapravo i ne shvaća da se u meni bore, sapliću sjećanja, da kroz mene govore demoni ljubavi.......
